Prava nacionalnih manjina

Centar za Mirovne Studije izdao je novi Priručnik o ljudskim pravima s naglaskom na zaštiti prava nacionalnih manjina. 
Priručnik je nastao paralelno s osmišljavanjem koncepta i kurikuluma treninga te je zamišljen kao popratni i dodatni materijal za sudionike/ice treninga, ali i ostale zainteresirane za tematiku zaštite ljudskih prava i prava pripadnika nacionalnih manjina.
Prvi dio priručnika obrađuje ljudska prava općenito i mehanizme njihove zaštite s posebnim naglaskom na zaštiti od diskriminacije u hrvatskom i međunarodnom pravnom poredku, a na temelju etniciteta, odnosno pripadnosti nacionalnoj manjini, da bi se u drugom dijelu priručnika naglasak stavio na specifične domaće i međunarodne instrumente zaštite prava nacionalnih manjina.

Više informacija  

DEMOKRACIJA

Pojam 'demokracija', ili, točnije, izvorna (starogrčka) varijanta te riječi, skovan je u staroj Ateni u 5. stoljeću prije Krista. Atenska se država općenito smatra prvim primjerom sustava koji odgovara nekim današnjim predodžbama o demokratskoj vlasti. Ipak, mnogi ne smatraju staru Atenu demokracijom, s obzirom da je samo mali dio pučanstva smio glasovati, dok žene, robovi i stranci nisu imali to pravo. Samo je oko 16% ukupnog stanovništva imalo pravo glasa. Glasovanjem su se u staroj Ateni donosile odluke izravno, umjesto da se biraju zastupnici kao u današnjoj demokraciji.
S vremenom se značenje 'demokracije' promijenilo, a suvremena se definicija jako mijenjala od 18. stoljeća, otkad su se uvodili razni "demokratski" sustavi u mnogim državama.

Suvremena demokracija temelji se prije svega na sudjelovanju građana (demosa) u izborima za predstavnike u predstavničkim tijelima (parlament, skupština, razna vijeća) i za dužnosnike koji se mogu neposredno birati. Zato se govori o predstavničkoj demokraciji.
Izabrani predstavnici u suvremenim demokracijama nemaju imperativni mandat, tj. nisu obavezni za svaku odluku, u čijem donošenju sudjeluju, tražiti mišljenje svoje izborne "baze" i glasovati onako, kako im oni odrede. Ako pak predstavnici imaju imperativni mandat, obično se nazivaju delegatima, iako nema potpune jedinstvenosti u korištenju terminoogije. (U doba SFRJ, sustav socijalističkog samoupravljanja uključivao je vrlo složeni delegatski sustav. Praksa je pokazala nedostatke tog sustava.)

Ukoliko svi građani (odnosno svi članovi nekog sustava odn. organizacije) direktno sudjeluju u donošenju odluka, govorimo o direktnoj demokraciji. Osnovno sredstvo direktne demokracije, koje se u mnogim svremenim demokracijama primjenjuje u manjoj ili većoj mjeri, jest referendum. Na direktnoj demokraciji osobito inzistira anarhizam. U novije vrijeme pojavio se termin Nova demokracija što je jednako direktnoj demokraciji realiziranoj preko referenduma na internetu.

Sustav u kojem su ustanove predstavničke demokracije u znatnoj mjeri proširene ustanovama direktne demokracije (ali obje i dalje postoje), naziva se participativna demokracija.
 

Donošenje demokratskih odluka 

Da bi odluke bile demokratske, pored većinskog principa moraju ispuniti i daljnje kriterije:

• Ravnopravnost: Svatko može glasovati na izborima i sudjelovati i ima samo jedan glas. (U nedemokratskim državama žena nemaju pravo glasovanja).
• Sloboda: Ne smije biti vršen pritisak na glasače. Kako bi se spriječili pritisci, glasuje se tajnim glasovanjem. Glasačima također treba omogućiti dovoljno vremena za donošenje odluke.
• Sloboda informacije: Svi sudionici bi kroz slobodan pristup dostupnim informacijama trebali znati i razumjeti o čemo se odlučuje.
• Sloboda izražavanja: Političkoj odluci treba predhoditi slobodna razmjena mišljenja i stavova.
• Aktivno biračko pravo: Svi gradani imaju pravo kandidirati za bilo kakve kadrovske odluke .
• Alternativa: Pravu odluku se može donijeti samo ako postoji nekoliko alternativa. Kao poseban slučaj moze biti glasanje sa samo jednom alternativom, ukoliko se poštuju drugi kriteriji demokracije.

Demokracija putem izbora

Postojanje izbora za tijela odlučivanja, pa i općeg biračkog prava, samo po sebi nije dovoljan uvjet da bismo neki politički režim nazvali demokratskim u suvremenom smislu riječi.
Izbore su često zlorabili autoritativni real-socijalistički režimi ili diktature da ostave prividni dojam demokracije. Takve su bile tzv. narodne demokracije (također se koristio termin socijalistička demokracija), sustav koji još uvijek postoji u Kini, Sjevernoj Koreji i još nekoliko zemalja. Ograničenje "narodna" ili "socijalistička" koristilo se u komunističkim režimima da bi se opravdalo odbacivanje bitnih elemenata tzv. "buržuaske demokracije" (liberalne demokracije): sloboda govora, sloboda organiziranja političkih stranaka i drugih vrsta organizacija, sloboda kandidiranja itd.

Ograničavanje stvarne demokracije

Demokracija se može lako pretvoriti u farsu, ako se, neovisno o tzv. slobodnim izborima, primjenjuju neke tehnike i mehanizmi koje primjenjuje stranka, organizacija ili osoba na vlasti. Najčešći primjeri ograničenja demokracije su:

• ograničenje profila predstavničkih kandidata
• ograničenje stvarne vlasti koju smiju imati izabrani zastupnici ili stranke
• ograničenje glasačkog prava za pojedine skupine glasača (žene, predstavnike nacionalnih manjina i dr.)
• utjecanje na glasače i građane putem zastrašivanja ili podmićivanja
• manipulacije i krivotvorenje rezultata izbora

 Demokracija živi i ovisi o sudjelovanju njenih građana. Preduvjet bilo kakvog zalaganja ili angažiranja je znanje. Svojim zalaganjem može pridonijeti svaka osoba, a ponajviše ona koja poznaje određenu materiju koju zastupa, te sustav, mehanizme i institucije demokratske države. Iz tog razloga se promicanje znanja, protok informacija i obrazovanje smatra važnim zadatakom demokracije.

Čak i uz poštivanje svih demokratskih procedura društvo može demokratski propadati ukoliko ne postoje kvalitetni mehanizmi nadzora demokratske vlasti i mogućnost brzog i efikasnog djelovanja u kritičnim situacijama. U takvim društvima dešava se postupno odvajanje vlasti od 'običnih građana', a sami građani nisu motivirani poduzimati bilo kakve konkretnije korake zbog raznih političkih manipulacija, te slabe mogućnosti stvarnog utjecanja na događanja i odluke čak i na najnižim razinama.

Bez aktivnih građana demokracija propada i društvo je prepušteno vodstvu ljudi koji vode brigu o svojim interesima, umjesto da zastupaju i štite interese građana i društva u cijelosti. U lošim demokratskim sustavima građani će za sve manjkavosti uvijek optužiti političare - a te političare oni sami biraju. U razvijenijim demokratskim društvima, građani se kontinuirano aktivno bore za svoja prava i bolje uređenje svoje zajednice - demokraciju ne provode političari nego svi građani.

• Građani imaju pravo na uvid u aktivnosti onih ljudi koje su izabrali, 
• Građani imaju pravo mijenjati političare i zastupnike koji zloupotrebljavaju svoje pozicije i mandate,
• Građani imaju pravo utjecati na promjene zakona koji štite neradnike, neplatiše i financijske mešetare koji uništavaju društvenu i privatnu imovinu,
• Građani imaju pravo štititi svoje interese i opća prava 

Nekolicina zastupnika neće braniti interese zajednice ako su svjesni da su daleko od dohvata građana. Za svoje interese trebaju se i dalje boriti aktivno sami građani. U tom slučaju provodi se prava demokracija.

Što je mobbing?

Mobbing (work abuse, employee abuse) je specifični oblik ponašanja na radnom mjestu, kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta.

Povijest mobbinga

Sustavno proučavanje mobbing-ponašanja počelo je prije 20-ak godina (1980-ih, Heinz Leymann). Naziv je stvoren od engleskoga glagola to mob, što znači nasrnuti u masi, bučno navaliti na nekoga, odn. imenice "mob" koja znači rulja, gomila, puk, svjetina, ološ, a skovan je prema istraživanjima Konrada Lorenza koji je opisao ponašanje nekih životinja koje se udruže protiv jednog člana, napadaju ga i istjeruju iz zajednice, a nerijetko dovode i do smrti.

U engleskom govornom području često se koristi i izraz bulling koji se odnosi uglavnom na slično nasilje u školi.

Prema istraživanjima 55% je okomiti, 45% vodoravni mobbing. Okomiti mobbing događa se kada pretpostavljeni zlostavlja jednog podređenog radnika ili jednog po jednog dok ne uništi cijelu skupinu (zato se još naziva i bossing) ili kada jedna skupina radnika zlostavlja pretpostavljenog (što se događa u 5% slučajeva). Horizontalni mobbing odvija se između radnika na jednakom položaju u hijerarhijskoj ljestvici.

5 osnovnih razvojnih faza mobbinga

I. faza:
Kao potencijalna osnova mobbinga pojavljuje se neriješen konflikt među suradnicima, koji u konačnici rezultira poremećajem u međuljudskim odnosima.
Izvorni se sukob ubrzo zaboravlja, a zaostale agresivne težnje usmjeravaju se prema odabranoj osobi.

II. faza:
Potisnuta agresija eskalira u psihoteror. Žrtva mobbinga predmet je spletki, poniženja, prijetnji, ignoriranja i drugih oblika psihičkog zlostavljanja, slijedom čega gubi svoje profesionalno i ljudsko dostojanstvo, a u radnonm okruženju gubi ugled, potporu, pravo glasa i slično.

III. faza: 

Žrtva koja je već izolirana od strane pretpostavljene osobe ili grupe, postaje javno i "dežurni krivac" za sve propuste i neuspjehe kolektiva. Na poslu se teško može fokusirati na rad, osjeća trajnu nelagodu i tjeskobu, a počinju se dešavati i otvoreni sukobi s okolinom.

IV. faza:
U ovoj fazi žrtva, koja već nije pokleknula i napustila kolektiv, započinje "borbu za opstanak". Rezultat toga je često sindrom izgaranja na poslu, tj. kronični sindrom umora (burn-out), psihosomatski ili depresivni poremećaji, ili pak izražena agresija i sukobi sa osobama u radnoj okolini, kao pokušaj samoobrane..

V. faza:
Nakon dugotrajnog, ponekad čak i višegodišnjeg teroriziranja, žrtve obolijevaju od kroničnih bolesti i poremećaja, napuštaju posao ili posežu za suicidalnim izlazom.

Tko su mobberi tj. zlostavljači?

Najčešće su mobberi osobe s nekim poremećajem ličnosti - bez kapaciteta za ljubav, radost, igru, kreativnost, davanje i dijeljenje - koje kroz mobbing kompenziraju nemoć u nekoj drugoj sferi svojeg života (najčešće privatnog, tj. u braku ili obitelji),
Često se zlostavljači zapravo osjećaju inferiorno u odnosu na zlostavljanu osobu, te formirajući oko sebe grupu, nastoje steći dominantniju poziciju i u konačnici ukloniti osobu za koju smatraju da im predstavlja prepreku na putu uspjeha.
Neki zlostavljači to rade svjesno, s namjerom da naškode drugome ili da ga prisile da napusti radnu sredinu. To čine kada se, npr., osjećaju ugroženo (npr. zbog karijere). Ili u situacijama kada postoji npr. višak radne snage, pa uprava poduzme načine kako bi se riješila radnika (npr. odredi im radna mjesta daleko od doma, a ne plaća putne troškove).
No često mobbing-ponašanje započinje nesvjesno i čak bezazleno (npr. neumjesne šale na račun žrtve), te s vremenom postanu svjesno upravljane tehnike ponižavanja i izoliranja, čiji je razlog DRUKČIJE ponašanje ili izgled pojedine osobe u radnoj sredini. U teškim vremenima nekih organizacija, pojedinci i grupe koje prakticiraju mobbing nalaze u takvom obliku ponašanja svoj osobni "ispušni ventil" ne vodeći računa o krajnjem ishodu.

Profil zlostavljača

Željan pažnje
- pretjeranom ljubaznošću nastoji držati autoritete na svojoj strani, emocionalno nezreo
- selektivno ljubazan prema suradnicima, posebno u početku prema novoj žrtvi
- iskorištava suradnike
- često izvodi "jadan ja - dramu" i samosažalijeva se
- ako ga se otkrije, tvrdi da je on žrtva
- kad ga se pozove na odgovornost, svaljuje krivicu na druge
- uvijek želi biti u centru pažnje

Oponašatelj
- nisu profesionalno kvalificirani, ali tvrde da jesu jer se nalaze u blizini profesionalaca
- često glume profesiju kojom se žele baviti i zahtijevaju zasluge koje im "pripadaju"
- manipulativni
- lako se daju isprovocirati
- često prijete suradnicima, glume odanost nadređenima, ali ih odbace nakon što ih iskoriste

Guru
- uspješni su na uskom polju svoje stručnosti, od suradnika priznati kao takvi
- egoistični i emocionalno hladni
- uglavnom muške osobe
- ponekad pretjerano uredni i organizirani
- svoje greške pripisuju drugima

Psihopat ili sociopat
- napasni i arogantni prema žrtvama, a prema ostalima dragi i ljubazni hladni i proračunati
- dobri su glumci, za njih ne vrijede zakoni i moralne norme
- često ih se može uhvatiti u nekim kriminalnim aktivnostima
- oni koji ih otkriju, odmah postaju njihove žrtve i sva svoja (ne)djela prebacuju na njih
- ne pokazuju empatiju, sažaljenje i krivnju

 Kako se obraniti od mobbinga?

1. Nemojte mahnito reagirati na uvrede - razmislite što je povod i kako možete riješiti problem. Pokušajte razgovarati direktno s osobom za koju smatrate da je odgovorna za vaše zlostavljanje.

2. Nemojte se izolirati - sigurno u vašoj sredini ima osoba koje ne odobravaju mobbing i na koje se možete osloniti.

3. Obratite se nekoj udruzi koja vam može pomoći umjesto da započnete vlastiti rat s radnom okolinom - cilj je riješiti vaš problem, kao i potencijalne slične probleme koji se mogu nadalje pojaviti u vašoj radnoj okolini (seksualno zlostavljanje, diskriminacija na osnovu spola, nacionalnosti, životne dobi i drugo..).

početna