DEMOKRACIJA

Pojam 'demokracija', ili, točnije, izvorna (starogrčka) varijanta te riječi, skovan je u staroj Ateni u 5. stoljeću prije Krista. Atenska se država općenito smatra prvim primjerom sustava koji odgovara nekim današnjim predodžbama o demokratskoj vlasti. Ipak, mnogi ne smatraju staru Atenu demokracijom, s obzirom da je samo mali dio pučanstva smio glasovati, dok žene, robovi i stranci nisu imali to pravo. Samo je oko 16% ukupnog stanovništva imalo pravo glasa. Glasovanjem su se u staroj Ateni donosile odluke izravno, umjesto da se biraju zastupnici kao u današnjoj demokraciji.
S vremenom se značenje 'demokracije' promijenilo, a suvremena se definicija jako mijenjala od 18. stoljeća, otkad su se uvodili razni "demokratski" sustavi u mnogim državama.

Suvremena demokracija temelji se prije svega na sudjelovanju građana (demosa) u izborima za predstavnike u predstavničkim tijelima (parlament, skupština, razna vijeća) i za dužnosnike koji se mogu neposredno birati. Zato se govori o predstavničkoj demokraciji.
Izabrani predstavnici u suvremenim demokracijama nemaju imperativni mandat, tj. nisu obavezni za svaku odluku, u čijem donošenju sudjeluju, tražiti mišljenje svoje izborne "baze" i glasovati onako, kako im oni odrede. Ako pak predstavnici imaju imperativni mandat, obično se nazivaju delegatima, iako nema potpune jedinstvenosti u korištenju terminoogije. (U doba SFRJ, sustav socijalističkog samoupravljanja uključivao je vrlo složeni delegatski sustav. Praksa je pokazala nedostatke tog sustava.)

Ukoliko svi građani (odnosno svi članovi nekog sustava odn. organizacije) direktno sudjeluju u donošenju odluka, govorimo o direktnoj demokraciji. Osnovno sredstvo direktne demokracije, koje se u mnogim svremenim demokracijama primjenjuje u manjoj ili većoj mjeri, jest referendum. Na direktnoj demokraciji osobito inzistira anarhizam. U novije vrijeme pojavio se termin Nova demokracija što je jednako direktnoj demokraciji realiziranoj preko referenduma na internetu.

Sustav u kojem su ustanove predstavničke demokracije u znatnoj mjeri proširene ustanovama direktne demokracije (ali obje i dalje postoje), naziva se participativna demokracija.
 

Donošenje demokratskih odluka 

Da bi odluke bile demokratske, pored većinskog principa moraju ispuniti i daljnje kriterije:

• Ravnopravnost: Svatko može glasovati na izborima i sudjelovati i ima samo jedan glas. (U nedemokratskim državama žena nemaju pravo glasovanja).
• Sloboda: Ne smije biti vršen pritisak na glasače. Kako bi se spriječili pritisci, glasuje se tajnim glasovanjem. Glasačima također treba omogućiti dovoljno vremena za donošenje odluke.
• Sloboda informacije: Svi sudionici bi kroz slobodan pristup dostupnim informacijama trebali znati i razumjeti o čemo se odlučuje.
• Sloboda izražavanja: Političkoj odluci treba predhoditi slobodna razmjena mišljenja i stavova.
• Aktivno biračko pravo: Svi gradani imaju pravo kandidirati za bilo kakve kadrovske odluke .
• Alternativa: Pravu odluku se može donijeti samo ako postoji nekoliko alternativa. Kao poseban slučaj moze biti glasanje sa samo jednom alternativom, ukoliko se poštuju drugi kriteriji demokracije.

Demokracija putem izbora

Postojanje izbora za tijela odlučivanja, pa i općeg biračkog prava, samo po sebi nije dovoljan uvjet da bismo neki politički režim nazvali demokratskim u suvremenom smislu riječi.
Izbore su često zlorabili autoritativni real-socijalistički režimi ili diktature da ostave prividni dojam demokracije. Takve su bile tzv. narodne demokracije (također se koristio termin socijalistička demokracija), sustav koji još uvijek postoji u Kini, Sjevernoj Koreji i još nekoliko zemalja. Ograničenje "narodna" ili "socijalistička" koristilo se u komunističkim režimima da bi se opravdalo odbacivanje bitnih elemenata tzv. "buržuaske demokracije" (liberalne demokracije): sloboda govora, sloboda organiziranja političkih stranaka i drugih vrsta organizacija, sloboda kandidiranja itd.

Ograničavanje stvarne demokracije

Demokracija se može lako pretvoriti u farsu, ako se, neovisno o tzv. slobodnim izborima, primjenjuju neke tehnike i mehanizmi koje primjenjuje stranka, organizacija ili osoba na vlasti. Najčešći primjeri ograničenja demokracije su:

• ograničenje profila predstavničkih kandidata
• ograničenje stvarne vlasti koju smiju imati izabrani zastupnici ili stranke
• ograničenje glasačkog prava za pojedine skupine glasača (žene, predstavnike nacionalnih manjina i dr.)
• utjecanje na glasače i građane putem zastrašivanja ili podmićivanja
• manipulacije i krivotvorenje rezultata izbora

 Demokracija živi i ovisi o sudjelovanju njenih građana. Preduvjet bilo kakvog zalaganja ili angažiranja je znanje. Svojim zalaganjem može pridonijeti svaka osoba, a ponajviše ona koja poznaje određenu materiju koju zastupa, te sustav, mehanizme i institucije demokratske države. Iz tog razloga se promicanje znanja, protok informacija i obrazovanje smatra važnim zadatakom demokracije.

Čak i uz poštivanje svih demokratskih procedura društvo može demokratski propadati ukoliko ne postoje kvalitetni mehanizmi nadzora demokratske vlasti i mogućnost brzog i efikasnog djelovanja u kritičnim situacijama. U takvim društvima dešava se postupno odvajanje vlasti od 'običnih građana', a sami građani nisu motivirani poduzimati bilo kakve konkretnije korake zbog raznih političkih manipulacija, te slabe mogućnosti stvarnog utjecanja na događanja i odluke čak i na najnižim razinama.

Bez aktivnih građana demokracija propada i društvo je prepušteno vodstvu ljudi koji vode brigu o svojim interesima, umjesto da zastupaju i štite interese građana i društva u cijelosti. U lošim demokratskim sustavima građani će za sve manjkavosti uvijek optužiti političare - a te političare oni sami biraju. U razvijenijim demokratskim društvima, građani se kontinuirano aktivno bore za svoja prava i bolje uređenje svoje zajednice - demokraciju ne provode političari nego svi građani.

• Građani imaju pravo na uvid u aktivnosti onih ljudi koje su izabrali, 
• Građani imaju pravo mijenjati političare i zastupnike koji zloupotrebljavaju svoje pozicije i mandate,
• Građani imaju pravo utjecati na promjene zakona koji štite neradnike, neplatiše i financijske mešetare koji uništavaju društvenu i privatnu imovinu,
• Građani imaju pravo štititi svoje interese i opća prava 

Nekolicina zastupnika neće braniti interese zajednice ako su svjesni da su daleko od dohvata građana. Za svoje interese trebaju se i dalje boriti aktivno sami građani. U tom slučaju provodi se prava demokracija.